
La leyenda del capitán – dečje suze na odeljenju za onkologiju sve govore
Vreme čitanja: 5min | sre. 05.03.25. | 15:08
Traka oko ruke nije dovoljna da bi bio autoritet ili uzor. Nisu ni golovi ili asistencije. Zavole te i poštuju zbog ljudskih kvaliteta
Krug na treningu, unutar njega kopačke pune fudbala. Svi slušaju šta kapiten ima da kaže. Još tri meseca i gotovo je posle 16 godina. Atletik Bilbao će nadalje morati bez Oskara de Markosa. Odlučio je – dosta je bilo. Dao je sve što je mogao. I klubu, i gradu, i narodu. Posebno deci.
Ne, za sve ovo vreme nije bio najbolji igrač ponosa Baskije, ali jeste njen najveći sin. Nije slučajno traka završila oko njegove mišice, a isto tako ona nije dovoljna da bi nekome bio autoritet ili uzor. Nisu ni golovi i asistencije, niti bilo kakvi dodiri lopte od kojih pamet staje. Drukčiji su razlozi. Voljen je i poštovan zbog ljudskih kvaliteta.
Izabrane vesti
Veran, odan, posvećen. La leyenda del capitán Oscar de Marcos.
Da nije najavio da se povlači, znao bi poneko. Oni koji su ga videli kako se kriomice uvlači na odeljenje dečje onkologije bolnice Kruses. Znali su ljudi iz kluba, znalo je osoblje, najbolje su znala deca. Sada znaju svi.
Preko decenije i po na usluzi Atletik Bilbau. Deci oboleloj od raka ostaće ceo život. U njihove sobe ulazio je tiho, kao prvi zraci sunca. Nekada je nosio poklone, nekada samo osmeh. On je bio dovoljan. Kada? Petkom. Svakog kada mu to obaveze dozvoljavaju.
„Upoznao sma mnogo igrača tokom boravka u Bilbau, voleo sam ih zbog ljudskih kvaliteta, ali jedan će mi zauvek ostati u sećanju. To je Oskar de Markos. Ljudi teže da budu veliki igrači ili figure koje se ističu. Oskar de Markos živi po drugačijim standardima, vrednosti kojima se vodi i njegovo ponašanje vredni su divljenja“, rekao je Marselo Bjelsa početkom marta i objasnio šta znači biti kapiten:
„Šta je kapiten? Kapiten je Oskar de Markos! U četiri oka mi je rekao da mu je potreban jedan dan u nedelji posvećuje pacijentima u Bilbau koji su u terminalnoj fazi bolesti“.
Kucnuo je čas da o Oskaru de Markosu progovore oni koji ga dobro poznaju…
Ali, i oni kojima je dao nadu, kojima je ulepšao život. Ne samo time što je učestvovao u osvajanju trofeja i sakupio 562 nastupa u crveno-belom dresu (više ih ima samo Hose Anhel Iribar – 614), nego ljubavi prema deci. Podsticao ih je da se bore.

Solidarnost na delu.
„Sreo sam ga dva puta, jednom sa nekoliko saigrača i jednom samog. Taj drugi put sam shvatio da je druželjubiv, koliko mu je stalo. U tim teškim trenucima kada vidiš da ti neko priđe sa iskrenim osmehom, da ti malo nade. Ne samo deci, nego i roditeljima, jer i mi svakodnevno živimo sa mukama. Kada su sati dugi i sve deluje negativno, takvi postupci usrećuju decu i njihove roditelje“, kazao je otac dečaka koji je pobedio rak.
I prisetio se Ander Uribe toga dana kad mu je sa loptom došao u vizitu.
„Moj sin se osećao loše, Oskar se toga dana pojavio. Nije bio najavljen, došao je sa loptom u rukama. Seo je, pričao sa njim, nasmejao ga. Te noći moj sin je zaspao sa osmehom na licu, nije ga bilo nedeljama. Hvala ti za sve što si učinio i nadam se da ćeš nastaviti da donosiš svetlo onima kojima je najpotrebnije. Jer, prava veličina se ne meri u golovima, već u ovakvim gestovima“.
Razlikuje se od drugih, jer uglavnom su klubovi, naročito na Ostrvu, gledali da olakšaju mališanima i pruže im priliku da se druže sa fudbalskim zvezdama. Radi to i Bilbao jedanput godišnje oko Božića. Samo što je Oskar de Markos priča za sebe. Na odeljenju je svaki čas.
Želeo je da ode u tišini, bez pompe. Onako kako je došao – sa osmehom. Ali, čoveku koji je počeo kao vezista i koga je hteo ser Aleks Ferguson u Mančester junajtedu – posle upečatljivog dvomeča u kome je Atletik Bilbao u Ligi Evrope izbacio engleskog velikana – a koji je kasnije prekomandovan na desnog beka i tako postao trajna zamena za Andonija Iraolu, navijači neće tek tako dozvoliti da ode.

Nešto nalik onome kada se jesenas opraštao Hesus Navas. Iako je zamislio da sve prođe u tišini. Mir ceni više od svega.
„Oprostite mi, jer sam se u nedelju pretvarao kada sam stao pred medije. To je zato što sma prvo želeo da kažem saigračima. Nisam hteo nikoga da povredim, a znam da će biti ljudi koje ću povrediti odlaskom u penziju. Odluke moraju pošteno da se donesu i da se dobro promisli. Nisu mi potrebne počasti do poslednjeg dana. Samo želim da budem igrač kakav sam do sada bio“, poručio je i pojasnio kako gleda na odlaske na odeljenje za onkologiju i pomoć različite vrste:
„Svako radi ono što mu se sviđa. Da nisam fudbaler, išao bih tim putem, jer to je ono što se inače radi u mom domu. Ne pomažem zato što sam fudbaler i osećam da je to moja dužnost, već zato što su to stvari koje dolaze iznutra. Pomoć ne mora da bude samo finansijska, pomoć je i kada starcu pročitate knjigu“.
A, išao je na različite kontinente. U Afriku sa Injakijem Vilijamsom, budućim kapitenom, u njegovu Ganu. Takođe i u Togo. Posećivao je i Južnu Ameriku…
Fudbal nije samo fudbal.
Klub treba da diše kao navijači, kao grad, kao pokrajina. I možda je baš u tome caka zašto ponos Baskije nikada za 126 godina postojanja nije ispao iz lige. Branio je vrednosti naroda.
Oskar de Markos može da prošeta ulicama Bilbaa kao svaki drugi građanin. I čini to. On je svoj na svome, tamo gde pripada. Ceo život proveo je u Baskiji. Rođen je u Laguardiji, gde ga je Deportivo Alaves primetio na lokalnim turnirima. Otac ga je vozio na treninge dok je bio deo njihove škole, kasnije je prešao za stalno u Virtoriju kako bi išao na Univerzitet i paralelno se bavio fudbalom.

Kratko se zadržao u Alavesu (upisao 20 nastupa), otkupio ga je Atletik Bilbao za 300.000 evra i ostalo je istorija. U dve sezone pod Marselom Bjelsom odigrao je 101/102 utakmice, kod Ernestea Valverdea slično – 102/104. Igrao je i sa pocepanim skrotumom (kesa u kojoj su smešteni testisi) sat vremena, dočekao da zajedno sa Ikerom Muniainom ponese pehar Kupa kralja, da ga vrati u Bilbao posle četiri decenije i da barke isplove.
Igrao i finale Lige Evrope protiv Atletiko Madrida (deo te generacije bili su Ander Erera, Fernando Ljorente, Markel Susaeta, Iker Muniain, Andoni Iraola, Havi Martines, Gorka Iraizos, Fernando Amorebijeta, Mikel San Hose…), nije mu se dalo u Bukureštu da osvoji evropski trofej, ali bi mogao – kod kuće. Veliko finale je na San Mamesu, ali do njega Atletik Bilbao ima šest stanica. Prvo dvomeč sa Romom.
Oproštaj bi mogao da bude nezaboravan, želja svih u gradu je da njegov lik još jednom ugledaju na balkonu Gradske kuće. Sve i da se tako ne okonča, njegovo nasleđe će živeti u svakom uglu San Mamesa.
Na kraju će, ipak, biti kako navijači žele – grandiozno.