SezonskaJakarta
pre oko 1 godinu
Da ne bude "večna misterija" nešto o čemu su već davani intervjui od strane litvanskog reprezentativca: šaputano mu je uporno "to je samo igra", na engleskom jeziku. Šaputao je i Vlade Divac, i grlio ih, da bi se sve završilo na sportski način. Litvanci su i dan-danas usijane glave, barem povodom sećanja na pomenuto finale. Marčuljonis ističe kako nije to bila "samo igra", da su nasankani od strane igrača tadašnje SRJ, i da je svemu kumovala želja Bore Stankovića, u tom trenutku predsednika FIBE, da se naša reprezentacija vrati na velika vrata, neposredno nakon završetka sankcija.
Što se tiče samog meča, nije baš da Litvanci nisu mogli učiniti ništa više osim časnog poraza, jer je u pitanju jedno od neizvesnijih finala u istoriji evropskih prvenstava. Nisu se ni ograničavali samo na "legendarni duo" iz teksta, jer su gotovi svi bili ispisnici nekadašnje sovjetske šuterske škole, a, ako baš moramo da ih ograničimo na manji broj asova, mora se dodati i Karnišovas (da, imaju prezimena slična kiselim krastavčićima).
Povodom samog skandiranja Paspalju, u pitanju je vraćanje Grcima za maltretiranja. Naime, u meču za ulazak u finale, em što je publika bila nesnosna, em je supruga selektora Ivkovića udarena u oko. Grci, kao domaćini, domaćinski se nisu poneli, a ni bratski, tokom celog turnira (opisivane su razne smicalice na koje su naši navijači, novinari i sama ekipa nailazili). Time je počelo razbijanje mita stvorenog usled veza tadašnje vlasti SRJ sa iznošenjem novca na Kipar (grčki deo ostrva) i činjenici da su Grci, kao ugostitelji, zarađivali dobro od naših turista. Posebno je bes usmeren prema Paspalju, koji je iz dresa šampionskog Olimpijakosa prešao u redove Panatinaikosa i te godine ostao bez trofeja (odatle pesmica "nikad nećeš uzeti trofej, Paspalje", na koju je adekvatno odgovoreno). Paspalj je u košarkaškoj Grčkoj imao status poluboga, a poznato je kolika je netrpeljivost između ova dva kluba. Ipak, u navijanju protiv nas bili su i više nego ujedinjeni.
Što se tiče Hrvata, kao kletva deluje napuštanje podijuma, ali reprezentativci (i trener Aleksandar Petrović) nisu imali previše izbora (osim časti, ali te godine su već naučile mnoge da se za nju sve ređe gine), jer je naredba stigla od samog Tuđmana. Istina je da su, pored Litvanaca i nas, i oni tada imali svoju najkvalitetniju reprezentaciju u istoriji (Kukoč, Rađa, Komazec). Realno, ako se pomenutima doda pokojni Dražen Petrović, nikada kasnije nisu imali više od jednog asa, a kamoli petorku. Ti igrači bili su deo jugoslovenske škole košarke, nije se radilo dobro sa novim generacijama, i kako je prolazilo vreme staroj gardi, tako su i Hrvati prošli u košarkaškom smislu. Budući kvalitetno vaspitani, trenirani da sportski pobede, u dubokim prijateljskim vezama sa nekim našim reprezentativcima (naklonost Kukoča i kumstvo Rađe i Divca, npr), a i u nekoliko slučajeva i delom srpskog porekla (Petrovići, Komazec), sigurno je čitav skandal uticao na prve zvezde da se reprezentativno ugase.
Koliko smo mi tih godina bili jaki u košarci pokazuje svetsko prvenstvo iz 1998, kada smo sa gotovo rezervnim timom (povrede puno igrača i uslišena molba Divcu povodom odmora) došli do zlata.