
PRELAZZI: "Voli fudbal, mrzi Arsenal"
Vreme čitanja: 5min | sre. 05.03.25. | 08:09
Otkud to da je, i dve decenije nakon što su rezultatski bili bitni, dobro, nakon što su bili najbolji, ono "Love football. Hate Arsenal" dobilo novu verziju?
Kako se zamrze fudbalski klubovi? Onako, da ih najšire narodne mase stave na crnu listu, da oni najneutralniji među nama – ako to postoji, ako to može postojati – navijaju da izgube protiv koga god da igraju, da se sitničavo radujemo njihovom neuspehu čak i ako nemamo nikakvu emotivnu investiciju, ni na susednoj parceli?
Uglavnom je to, gotovo univerzalno, posledica uspeha. Tradicije pobeđivanja i natrljavanja na nos njihove veličine. Zato Real i Barsa, zato Junajted i Liverpul, zato Juventus i Milan kao cirkularom dele narod (i narode). Sve što nam zaliči na dinastiju postaje nam mučno, postaje dosadno, posebno ukoliko se čini – pričali smo već o tome – da u tim trijumfima nisu čista posla.
Izabrane vesti
U novije vreme, jasno, to može biti i zbog vlasnika. Bilo to opravdano ili ne, imamo urođen otpor prema "plastici", prema šeicima, prema skorojevićima koji bi da kupe uspeh prekonoći, koji misle da je sve na prodaju. I igrači, i mesta na tribinama, i deca koja su tek prošla petliće.
Ali, kako onda objasniti Arsenal? Zašto londonski klub izaziva toliko negativnih reakcija, kad je jedina dinastija koju mogu da naprave – dinastija neuspeha? Kad nemaju ni neku veliku, polarizujuću zvezdu, kad nemaju ni vlasnika koji se ponaša kao pijani Rus ili je glavom i bradom pijani Rus?
Kako je moguće da dobar deo ostrvske i evropske javnosti seiri zbog posrtanja Arsenala u Premijer ligi, da je lane bilo toliko onih koji su želeli da Siti odbrani titulu, a ne da je uzme Arsenal, i koji ove godine priželjkuju da Liverpul što pre reši stvar?

Zašto su Mikel Arteta i njegovi (relativno) mladi momci tako ostrakizovani, da je čak i Liverpul – a navijači Liverpula važe za nesnosne i naporne, da se zadržimo samo na navijačima – lakše podneti sa peharom Premijer lige?
Otkud to da je, i dve decenije nakon što su rezultatski bili bitni, dobro, nakon što su bili najbolji, ono "Love football. Hate Arsenal" dobilo novu verziju?
Novu verziju, jer treba iskreno reći da nije to ništa originalno. Još je verovatno najveća legenda kluba 20. stoleća Džordž Grejem za igračkih dana – dakle, poznih šezdesetih – rekao, pa to ponovio osamdesetih, negde nakon One Utakmice na Enfildu, da je to, "to" kao mržnja drugih, deo Arsenalove istorije, na koju treba biti ponosan.
Ima, naravno, i do toga; do pompeznosti kluba koji je veliki u engleskim, ali sav majušan u evropskim okvirima. Ima i do jednako prirodnog zazora koji provincija (kako god da je shvatite) gaji prema prestonici, a to je posebno značajno u državama koje su decentralizovane i istorijski i kulturološki, a ne samo politički. Na sve to, Arsenal je umnogome predstavljao klub uz koji je stajala londonska viša srednja klasa, mnogo pre nego što je pojavljivanje na stadionu bilo kul.
A ne zaboravimo, Arsenal ima roman o sebi – mada će neki reći, i biti u pravu, da je “Stadionska groznica” Nika Hornbija roman o odrastanju, o životu, o romantici, o fudbalu, i tek uzgredno o ljubavi prema klubu – kakav nemaju klubovi sa mnogo većom riznicom...
Ima i do otpora koji je ta "tradicionalna Engleska" osećala prema Arsenu Vengeru, kao prvom među strancima, prvom koji se usudio da tamo na izvoru promeni način na koji se poimala ova igra, da Englezima stavi ogledalo pred noseve i zube, ogledalo u kojem su videli koliko su tehnički i taktički zaostajali za kontinentom, vazda uljuljkani u nevažne priče o kolevkama i krevecima.
Prvom koji je, i ne biste danas verovali kakvo je to bilo svetogrđe, izveo 11 stranaca i apsolutno nijednog Engleza, u doba kada se najveći rival – tada, i dugo posle toga, Junajted – ponosio svojom školom, svojim domaćim talentima, svojim škotskim trenerom.
To im tabloidi, koji pod krinkom patriotizma uvek raspiruju ono najniže u narodu, to im tabloidi nisu oprostili.

Ima i do toga da je Arsenal dovoljno veliki i dovoljno uspešan – ponavljamo, u domaćim okvirima – da je u gotovo svakoj deceniji mogao da razvije rivalstvo sa nekim jačim klubom, dok je ono sa Totenhemom i ostalim gradskim ligašima uvek bilo tu.
Ima i do stalnih promena stila, do toga što ne postoji konzistentnost u njihovom pristupu, u njihovoj igri, i ako su se generacije zaljubile u onaj grb sa topom zbog Bergkampa, Anrija ili Vijere, kasnija lutanja, u postvengerovskoj eri, lišila su klub bilo kakvog identiteta na terenu.
Ima, uvezano s tim, i do te frustracije zbog odsustva trofeja, a kad si blizu, zna nešto o tome Jirgen Klop, lako možeš da izgubiš i sebe i svoje "vjeruju", pa da postaneš, makar za trenutak, neko drugi.
Tako je Arsenal ove sezone, a počesto i prošle, pobeđivao često na silu, a oni njihovi već notorni korneri, zbog kojih su upoređivani sa Stoukom, ne bi bili toliki problem da su jedno, a ne jedino oružje u skladištu.
Frustracija dalje prelazi na navijače: gladni uspeha, gladni potvrde, ljubomorni što su sada drugi u fokusu javnosti, što se o drugima pevaju bajke, što neki manje plave krvi igraju brzo i lepo, navijači Arsenala postali su prilično nesnosni, spremni da za svaki poraz okrive sudije, loptu, visinu trave, povrede, rivale, vremenske nepogode, geopolitičku situaciju u svetu.
To glumljenje žrtve rade sve pristalice svakog kluba svakog dana, da se razumemo, ali Arsenalovi unose u to posebnu emociju, gotovo uživajući u samosažaljenju, posmatrajući pritom sve ostale – jedne jer su u problemima sa Amerikancima, druge jer su se prodali Rusima, treće jer su previše štedljivi, četvrte i pete jer su Arapi, šeste jer su dugo bili isti takvi luzeri – sa visine.
A tu su onda – ili je to početak, ili je to najvažnije? – i Arteta i igrači: ne treba ti, u trenutku kada napokon uzimaš meru Sitiju, ne treba ti da ih kao ponižavaš i prozivaš, da imitiraš Halanda, ne treba ti da se uznosiš, makar ne dok ne budeš stvarno uzeo pehar...
... pa ni tada.

A posebno ne ako se zoveš Majls Luis-Skeli i imaš samo talenat i pretanak CV.
Više od dvadeset godina od šampionske titule, Arsenal se i dalje nada; i prošle i ove sezone sami su sebi pucali u potkolenicu, ali nije kasno – PSV je dobar primer, mada to istorijsko rastavljanje “elektrike” na sitne tranzistore ne mora mnogo da znači – da urade nešto veliko.
Da stignu na vrh, tamo gde dugo nisu bili ili, kup je to, a u kupu bude svašta, tamo gde nikada nisu bili.
Samo, da li su svesni da će ih tada mrzeti još više?
LIGA ŠAMPIONA, 1/8 FINALA (PRVI MEČEVI)
Utorak
Klub Briž - Aston Vila 1:3
/De Kujper 12 - Bejli 3, Mehel 82 ag, Asensio 88/
Real Madrid - Atletiko Madrid 2:1 (1:1)
/Rodrigo 4, Dijas 55 - Alvares 32/
Borusija Dortmund - Lil 1:1 (1:0)
/Adejemi 22 - Haraldson 68/
PSV - Arsenal 1:7
/Lang 43 - Timber 18, Envaneri 21, Merino 31, Edegor 47, 73, Trosar 48, Kalafjori 85/
Sreda
18.45: (5,90) Fajenord (4,00) Inter (1,58)
21.00: (1,80) Bajern (3,60) Bajer Leverkuzen (4,60)
21.00: (4,10) Benfika (3,70) Barselona (1,85)
21.00: (2,40) PSŽ (3,50) Liverpul (2,85)
*** kvote su podložne promenama
tagovi
Obaveštavaj me
