.jpg.webp)
PRELAZZI: Glamurama – Kad Kralj pozove
Vreme čitanja: 5min | čet. 08.05.25. | 09:06
Ako je fudbal život, onda ga je Trent – i svi drugi trentovi koji su imali tu sreću da dečačku ljubav pretoče u pehare i pare – živeo, ako je fudbal strast, odužio mu se ljubavlju; ali, ako je fudbal teatar, u kojem je važan stil, onda nema veće pozornice od one u Madridu, ni važnijeg kostima od onog belog
Ovo nije tekst o Trentu. Dobro, ovo nije tekst samo o Trentu, mada su taj Skauzer i njegova loša gluma u onom oproštajnom videu bili odličan šlagvort.
Ovo je, zapravo, tekst o svim tim malim trentovima i velikim snovima. O slomljenim srcima i slepim ambicijama. O dečačkim nadanjima i surovim, racionalnim odlukama odraslog muškarca. O pohlepi i skromnosti.
Izabrane vesti
Ali pre svega, o jednom velikom, najvećem klubu.
To što je najveći ne znači da je dobar; ta puna je istorija, puna je umetnost, velikih ljudi koji su bili loši, prema drugima i često prema sebi.
Loši ili zli, ili i jedno i drugo.
Eh, kad smo kod umetnosti i filmova, toliko je scenarija napisano zbog onih koji su se oduprli imperiji, koji nisu pristali da budu jedni od retkih – i jedni od mnogih u isto vreme – da često smetnemo s uma koliko je više onih drugih. Onih koji su pristali da plešu kako Kralj zapoveda.
Ispod jedne španske masline, i to "bez da se guraju", mogli bi da stanu svi velikani fudbala koji su Najvećem zalupili slušalicu, zahvalili se i rekli da im je fino tu gde jesu.
A ispod jednog španskog maslačka stali bi oni koji nikada kasnije nisu zažalili, koji se nikada nisu zapitali da li su mogli, da li su morali drugačije. Da li su napravili najveću grešku kada su rekli: "Radije ne bih".
Svaka im čast, ali ovo nije priča ni o njima.
Više je o sirenskom zovu koji te nekada dovede u najmirisnija nedra, a često te brutalno olupa o stene.
.jpg.webp)
Šta je to što ti ne da da se odupreš? Šta je to u toj kruni zbog čega si spreman da rizikuješ sve? Šta je to što spaja lokalnog momka iz Liverpula, dečka koji lepi postere Kristijana Ronalda i onog koji nije bio ni rođen u vreme pravog Ronalda? Šta je to što natera mladog čoveka da, budimo brutalno iskreni, pređe na tamnu stranu Sile, da oseti dodir mraka i dodir Mide?
I ne mora Florentino Perez da bude slika i prilika Palpatina, ali brojni se mladi džedaj iskvario kada su počele dvorske intrige; već posle prvih nedelju dana u španskoj prestonici počeo bi da se valja po terenu, navr' mesec da se breca na sudije, a onda i da dobacuje protivničkim navijačima.
Uđe u krv, udari u glavu, opije te status kao sangrija u leto, i postaneš neko drugi.
Ili, ako slušate one koji pate, postaneš ono što si oduvek bio, samo si se lepo pravio da nisi.
Argument povređenih i uvređenih navijača Liverpula – lepo je onima koji pametuju "kako treba da se osećaju" odbrusio Džejmi Karager: samo navijač Liverpula, posebno onaj koji je odrastao tu u gradu ili prekoputa njega, u Birkenhedu ili u Irskoj, zna kako se oseća i sme da se oseća i da izražava svoja osećanja, pa bilo i to nazivanje jednog od njihovih "pacovom" – trenutno glasi da će Trent zažaliti.
Bilo kada mu Lamin Jamal slomi kičmu i ponos na prvom narednom Klasiku, ili kada mu madridska publika zazviždi prvi put.
A hoće, zazviždaće, i to vrlo brzo: možda da autogol, možda se ne bude vraćao u odbranu ili istrčao za krilom kao što ume, možda ne uradi ništa pogrešno ali bude 0:0 na poluvremenu ili čak Real bude vodio 1:0, a njima to ne bude dovoljno.
Čuće prvi put zvižduke od onih koji bi trebalo da su na njegovoj strani i ništa mu neće biti jasno.
Možda tada prvi put stvarno zažali za domom. Za gradom u kojem te podignu kad padneš i zagrle kad pogrešiš. U kojem nikad nisi stranac, kao što tamo na Bernabeuu nikada nisi domaći, zvao se Kasiljas ili Kaka, Guti ili Garet. (Da, Bejl je dobar primer da ponekad ni najbolje – ako i kratkotrajno najbolje – nije dovoljno. I ne da nije dovoljno, nego je moguće da te zamrze i proglase za najveći problem...)
Ali, nije li i to ono što čini Real primamljivim? Odavno nam je valjda dosadilo da prozivamo Realove navijače što su takvi kakvi su; neće se promeniti, i ne treba da se promene, i zar nije dobar kontraargument tome da te takav odnos tera da pokažeš od čega si satkan?
Neko će posle (ne)zasluženih zvižduka te razmažene gospode potonuti i nikada više neće biti isti, tumaraće po Ćamartinu još koji mesec ili godinicu i onda nestati zanavek, sem u kompilacijama o najgorim pojačanjima.
Nekog drugog će to da uradi na inat, neko će drugi postati bolji, i Trent se sigurno nada da je jedan od takvih. Da je više Modrić i više Ramos nego Majkl Oven ili nesrećni Džonatan Vudgejt.
Oven je, zna to dobro ako poznaje istoriju Liverpula, dva puta plakao: jednom kada je trebalo da ide u Madrid i drugi put kada je iz njega liferovan kao višak, pa se pravio da je oduvek sanjao dres Njukasla.
Ako je fudbal život, onda ga je Trent – i svi drugi trentovi koji su imali tu sreću da dečačku ljubav pretoče u pehare i pare – živeo, ako je fudbal strast, odužio mu se ljubavlju; ali, ako je fudbal teatar, u kojem je važan stil, onda nema veće pozornice od one u Madridu, ni važnijeg kostima od onog belog.
.jpg.webp)
Da li je Trent, bez obzira na to da li će biti "samo" bek ili će se lepo ugnezditi na mesto neke prave ili lažne "šestice", spreman na to? Posebno što je previše kasno, a on previše poznat, da nam servira staru priču o "snovima o Real Madridu", kada je doskora govorio o nekim drugim snovima.
Da li bi, zapravo, kao onaj drugi Skauzer pre njega, kao svojevremeno Frančesko Toti, sebi digao i spomenik i cenu da se upisao na kratku listu momaka koji su ostali imuni na Kraljev uporni, mistični, zamamni zov?
Ovako će, šta god da se dogodi, biti samo jedan od mnogih, jer pioni se u ovoj igri prekratko pamte, čak i kad stignu do kraja table.
Tu su da odigraju ulogu i da se pomere, jer uvek naiđe neko novi, mlađi, gladniji, spremniji na žrtvu.
Novi brend, za novi glamur, za nove predstave, za nove trofeje, za nove zvižduke.
tagovi
Obaveštavaj me

