
Buongiorno Italia: Inter od sna o tripleti do noćne more "zeru tituli"
Vreme čitanja: 6min | uto. 29.04.25. | 13:30
Interov krah u poslednjih deset dana se može objasniti sa nekoliko činjenica koje je relativno lako dokazati ili braniti
(Od dopisnika MOZZART Sporta iz Rima)
Fizički umor i mentalna ispcrpljenost igrača Intera su vidljivi, međutim kada se uzmu brojevi i statistike dolazi se do zaključka da su igrači klubova koji su stigli do polufinala LŠ (Barselona, Arsenal i PSŽ) odigrali isti broj ili čak više utakmica od Interovih, starteri su proveli više minuta na terenu i pretrčali su značajno više kilometara.
Izabrane vesti
Među deset igrača koji su odigrali najviše minuta u ovoj sezoni, računajući samo polufinaliste LŠ, nema nijednog fudbalera Intera, a čak sedmorica su iz Barselone (svi smo videli kako Flikovi momci trče u finalu Kupa kralja protiv Real Madrida), dvojica iz Arsenala i jedan iz PSŽ. Lautaro Martinez je prvi Interov igrač na toj listi i nalazi se na 14 mestu.
Krah Intera u poslednjih deset dana se može objasniti sa nekoliko činjenica koje je relativno lako dokazati ili braniti. Počnimo od starosti tima. Fudbaleri PSŽ-a su u proseku mlađi čak pet i po godina od Interovi, Barsini četiri i po a Arsenalovim malo više od dve godine. Podsetimo, Interov prosek godina je 29,3.
Zamene Intera su u dobroj meri podbacile u ovoj sezoni, pogotovo u veznoj liniji i u napadu. Odgovornost nije samo na fudbalerima već i na Inzagiju koji nije dobro raspodelio minutažu i nije uspeo da kreira atmosferu u kojoj bi se oni osećali kao važni elementi i pored epizodnih uloga. Tu se pre svega misli na Fratezija i Zjelinskog. Barela i Mhitarjan su isceđeni kao limunovi a ne može se reći da Fratezi i Zjelinski nisu respektabilne alternative.
Svakako da je najveće razočarenje Taremi. Iranski reprezentativac je trebalo da bude dodatna vrednost Intera, lek za jedinu boljku Nerazura iz prethodne sezone kada su skupo platili odsustvo kvalitetne zamene u napadu u osmini finala Lige šampiona protiv Atletiko Madrida.
Marko Arnautović je sklon povredama i oscilira mnogo u igri, Hoakin Korea je jedan od najvećih promašaja u istoriji Intera (koštao je klub preko 50 miliona evra računajući transfer i platu). Deo krivice snose i Bepe Maota i Pjero Auzilio jer nisu rešili goruće pitanje iako su imali dovoljno vremena. Prošlog leta njihov prioritet bio je dovođenje adekvatnog centarfora. Međutim, kao što su sa Markusom Tiramom pogodili u metu tako su promašili kompletno sa svim ostalim napadačima počev od Džeka, Sančeza, Koree do Arnautovića i Taremija u poslednje četiri godine.
Na dušu rukovodilaca i delimično Inzagija ide i problem alternativa za Dumfrisa na desnom boku i Čalhanoglua u ulozi režisera. Darmjan u svojih 36 godina može da odigra par utakmica na visokom nivou, ali tražiti od njega da veže tri utakmice nedeljno je samopovređujuće. Inter je pogrešio sa Raulom Belanovom. Italijanski reprezentativac je drugi asistent u Seriji A sa osam dodavanja za golove Atalante, samo je Lukaku uknjižio više asistencija od njega u Seriji A.
Nema mnogo logike potez Intera da dovede Zalevskog u januaru budući da igra na poziciji levog spoljnjeg gde su već bili Dimarko i Karlos Augusto a da ostavi Darmjana kao jedinu zamenu za Dumfrisa. Po starom Marfijevom zakonu Dumfris - jedan od trojice igrača Intera koji nemaju alternativu - se povredio u odsudnom delu sezone.
Dalje, kao što se znalo da Darmjan ne može da odmeni na duge staze Dumfrisa tako je svima bilo jasno da Aslani nema štofa da bude režiser igre Intera. Možda bivši igrač Empolija postane solidan fudbaler, ali je teško poverovati da će dostići traženi nivo za velike italijanske klubove, ne samo Inter.
I na kraju odgovornost Inzagija. Trener Intera očigledno ima problem sa prolećnim delovima sezone kada njegove ekipe beleže padove u svim parametrima, od kondicije do rezultata. Nekada kriza počne u januaru, nekada u februaru, nekada u martu, ali je neizbežna. U ovoj sezoni je kulminirala u aprilu, ali su se problemi nazirali već od januara.
Inzagi negde greši u pripremi i tempiranju forme svog tima. Niko ne očekuje da Inter ili bilo koji drugi tim odigra sezonu bez greške, ali nije ni prihvatljivo za velike klubove da svake sezone vežu po pet-šest utkamica daleko ispod svog nivoa.
Ako je mogao da prođe kiks protiv Parme na Tardiniju - ispuštena prednost od dva gola - jer se utakmica igrala između dva četvrtfinalna duela sa Bajernom, predstave protiv Bolonje, Milana i Rome ne mogu da se opravdaju zamorom i iscrpljenošću. Inzagi je na korak da pokloni drugi put u četiri godine drugim klubovima skudeto koji je morao da pripadne Interu. Posle Piolija i Milana na red su došli Konte i Napoli što pojačava utisak propuštene prilike da se realizuje pobednički ciklus.
Osim tempiranja forme veliki minus u dosadašnjoj karijeri Inzagija je preveliko oslanjanja na veterane, igrače koji su prošli svoj zenit i činjenica da Simone za deset godina, koliko je u Seriji A, nije lansirao nijednog mladog fudbalera, nijedan igrač iz podmlatka nije afirmisan prethodno u Laciju a zatim u Interu.
Primer Mhitarjana, Darmjana i Ačerbija je pred očima svih. U modernom fudbalu tim koji ima velike aspiracije može da igra sa jednim fudbalerom starijim od 35 godina, ali ne i sa trojicom. Na kraju se račun plaća i nije iznenađenje da Inter redovno pada u poslednjih 20 minuta meča i veoma često prima golove u završnici utakmica.
Naravno, krivicu snose i igrači čak i oni najbolji koje ređe kritikujemo. Pre svih Lautaro Martinez. Kapiten je u ovom šampionatu postigao duplo manje golova nego u prethodnom. Taj manjak golova u Seriji A Lautaro je nadokandio u Ligi šampiona. U svakom slučaju, napadač Intera je platio visoku cenu angažmana na Kupu Amerike i posledični izostanak sa priprema Intera. Postalo je evidentno da Lautaro diše ne škrge u zadnjih četvrt sata utakmica.
Svoju ulogu ima i sticaj okolnosti. Inzagijevi timovi su se odlikovali u prehodnih deset godina po tome što su imali relativno mali broj povreda, to nije bio slučaj u ovoj sezoni i gotovo svi ključni igrači Intera su bili van stroja zbog zdravstvenih problema, od golmana Zomera preko Ačerbija, Čalhanoglua, Dumfrisa i Dimarka do Lautara Martineza i Markusa Tirama.
Nerazuri ozbiljno rizikuju da u aprilu kompromituju sve što su gradili u prethodnih sedam meseci: od sna o “tripleti” do noćne more “zeru tituli”, kako bi to rekao Žoze Murinjo kombinujući portugalski sa italijanskim jezikom.
Inter je već ispao iz Kupa Italije, porazi od Bolonje i Rome su praktično “odšili” skudeto sa dresa Nerazura i ostala je samo Liga šampiona za spasavanje sezone. Pre dve godine upravo je plasman u finale LŠ presudno uticao da Inter potvrdi poverenje Simoneu Inzagiju. Iz Apijano Đentilea zvanično stižu potvrde da će Inzagi ostati na klupi bez obzira kako se završi sezona, štaviše biće potpisan produžetak saradnje.
Naruku Inzagija ide činjenica da je on najviše doprineo da se Inter nađa na prvom, istorijskom, Mundijalu za klubove i bilo bi nepravedno da ne predvodi Nerazure na njemu. Simonea je uvek pratio glas da je odličan trener za kup takmičenja a manje dobar za prvenstva, dijametralno od onog što se kaže za Antonija Kontea. Imajući u vidu sistem takmičenja na prvom Mundijalu za klubove nije isključeno da Inzagi iskoristi taj padobran da ispravi ili pokrije sve propuste i greške iz ove sezone i da demantuje one koji, ovih dana, slavodobitno ili ciničnon ponavljaju kada se povede priča o Interu “zeru tituli”.